Novi Zakon o zahtjevima za pristupačnost proizvoda i usluga¹ stupa na snagu 28. lipnja 2025. njime se u hrvatsko zakonodavstvo implementira Direktiva (EU) 2019/882², odnosno donose se nova pravila koja od poduzetnika zahtijevaju da određene proizvode i usluge koje stavljaju na tržište prilagode osobama s invaliditetom. Ovaj se regulatorni okvir dugo i pažljivo gradio, što s jedne strane znači da su nove obveze za poduzetnike količinski pozamašne, ali ipak se u obzir uzima da će se mali i srednji poduzetnici teže nositi sa teretom tih pravila. Zbog toga se predviđaju i određeni mehanizmi kako bi se zahtjevi za pristupačnost primjenjivali samo u mjeri u kojoj oni ne uzrokuju nerazmjerno opterećenje i u mjeri u kojoj se zbog njih ne zahtjeva znatna promjena proizvoda i usluga.

Na koga se Zakon primjenjuje?

Zakon propisuje obveze za gospodarske subjekte koji proizvode ili pružaju usluge, a uvodno sažimamo neke od osnovnih obveza.

Najveće odgovornosti propisane su za proizvođače proizvoda.

Proizvođačem u smislu ovog Zakona se smatra svaka fizička ili pravna osoba koja proizvod izrađuje ili naručuje njegovo dizajniranje ili izradu ili stavlja taj proizvod na tržište pod svojim imenom ili zaštitnim znakom.

Proizvođač mora osigurati da je proizvod koji stavlja na tržište oblikovan i proizveden u skladu sa zahtjevima za pristupačnost. Također je dužan sastaviti tehničku dokumentaciju te provesti (ili osigurati provedbu) postupka ocjenjivanja sukladnosti. Nakon utvrđene sukladnosti, proizvođač mora izdati EU izjavu o sukladnosti i označiti proizvod oznakom CE.

Uz to, Zakon propisuje tehničke zahtjeve vezane uz dokumentaciju i sljedivost dokumentacije te serije ili šarže proizvoda.

Proizvođač može imenovati i ovlaštenog zastupnika, no njegove ovlasti odnose se samo na čuvanje EU izjave o sukladnosti i tehničke dokumentacije kako bi mogao u razdoblju od 5 godina na zahtjev nadležnog inspektora predočiti istu i pružiti sve potrebne informacije za sukladnost proizvoda.

Zakon se primjenjuje i na uvoznike proizvoda.

Uvoznik je osoba s poslovnim nastanom u EU koja na tržište EU stavlja proizvod iz treće zemlje, a dužan je na tržište stavljati isključivo proizvode koji ispunjavaju zahtjeve za pristupačnost. Zakon pritom predviđa i obveze uvoznika koji smatra ili ima razloga vjerovati da proizvod nije sukladan sa zahtjevima.

Uvoznik je dužan navesti svoje podatke kako bi se od njega mogla zatražiti informacija o proizvodu na pristupačan način, mora osigurati da su proizvodu priložene upute i sigurnosne informacije te da se tijekom razdoblja u kojem je proizvod u njegovoj odgovornosti ne ugrožava sukladnost proizvoda sa zahtjevima pristupačnosti. Uvoznik također dijeli obveze ovlaštenog zastupnika.

Zakon je primjenjiv i na distributere proizvoda,odnosno na svaku fizičku ili pravnu osobu u opskrbnom lancu koja nije proizvođač ni uvoznik i koja omogućuje isporuku proizvoda za distribuciju, potrošnju ili uporabu na tržištu EU u okviru komercijalne djelatnosti, bilo s plaćanjem bilo besplatno.

Distributeri su dužni provjeriti nalazi li se na proizvodu oznaka CE i prati li ga odgovarajuća dokumentacija, te su obvezni poduzeti određene mjere ako sumnjaju da proizvod ne udovoljava zahtjevima sukladnosti.

Konačno, sukladnost svog dizajna i pružanja usluga sa zahtjevima Zakona dužni su osigurati i pružatelji usluga, a informacije moraju biti dostupne javnosti u pisanom i usmenom obliku tijekom cijelog razdoblja pružanja usluge.

Koji proizvodi i usluge su obuhvaćeni Zakonom?

Kada gledamo područje primjene vidimo kako su zahtjevi pristupačnosti primarno usmjereni na praktičnost svakodnevnog života osoba s invaliditetom.

U smislu Zakona primjerice, proizvod je definiran kao tvar, pripravak ili dobrocproizvedeno postupkom proizvodnje, a koji nije hrana, krmivo, živa biljka ili životinja, proizvod ljudskog podrijetla ili proizvod biljaka i životinja izravno povezan s njihovim budućim razmnožavanjem; dok je usluga definirana kao samostalna gospodarska djelatnost koja se obično obavlja za naknadu.

Lista proizvoda na koje se Zakon primjenjuje je povezana sa svakodnevnim korištenjem digitalnih i elektroničkih usluga od strane potrošača, uključujući računalnu opremu, samoposlužne terminale, komunikacijsku i medijsku opremu te e-čitače.

Tu listu pritom treba tumačiti smisleno. Primjerice, pojam "terminala za plaćanje" bi prvenstveno obuhvaćao POS uređaje. Međutim, imajući u vidu da se Direktiva referira na terminale za plaćanje, uključujući i njihovu strojnu i programsku opremu, terminal za plaćanje bi mogao obuhvatiti i proizvode poput samoposlužnih blagajni.

Sličnu vježbu možemo napraviti i s pojmom "interaktivni samoposlužni terminalina kojima se pružaju informacije" (pojam koji nije definiran u Zakonu). Budući da Direktiva proklamira povećanje pristupačnosti i uklanjanje prepreka za osobe s invaliditetom, pod ovim bi pojmom vjerojatno trebalo razumjeti svaki samoposlužni uređaj koji potrošačima pruža neki oblik informacije, bez obzira na vrstu ili kontekst uporabe (npr. samoposlužne blagajne, samoposlužne vage, skenere za provjeru cijena i slične uređaje koji su izravno dostupni potrošačima i slično).

Kada govorimo o uslugama na koje se Zakon primjenjuje ponovno vidimo fokus na korištenje tehnologije u olakšavanju svakodnevnog života osoba s invaliditetom. Zakonom sutako obuhvaćene elektroničke komunikacijske usluge, potrošačke bankarske usluge, e-knjige i namjenska programska oprema, usluge kojima se omogućuje pristup audiovizualnim medijskim uslugama te usluge e-trgovine. Usluge na mobilnim uređajima uključujući aplikacije te usluge elektroničkog izdavanja karata spominju se i kao obveze zrakoplovnih, autobusnih, željezničkih i usluga javnog prijevoza.

Nerazmjerno opterećenje

Kako bi uveo svojevrsni balans, Zakon poduzetnicima ostavlja mogućnost da procijene opterećenja koja im nameće ova regulativa (naravno prema unaprijed utvrđenimkriterijima) i da, ovisno o procjeni, odstupe od nekih zahtjeva pristupačnosti.

Naime,zahtjevi pristupačnosti primjenjuju se samo u onoj mjeri u kojoj ne uzrokuju nerazmjerno opterećenje gospodarskom subjektu i u mjeri u kojoj se zbog njih ne zahtjeva znatna promjena proizvoda i usluga (promjena iz temelja). Direktiva, a i Zakon, slijede načelo "prvo misli na male" i uzimaju u obzir administrativno i financijsko opterećenje, osobito za mikro, male i srednje poduzetnike.

Prilog VI. Zakona sadrži kriterije procjene opterećenja, a sama procjena mora sečuvati 5 godina od dana kada je proizvod posljednji put stavljen na raspolaganje na tržištu ili od kada je posljednji puta pružena usluga. Treba pritom uzeti u obzir da gospodarski subjekt koji se ne financira iz vlastitih izvora može odstupiti od zahtjeva pristupačnosti ako procijeni da je potrebna znatna promjena proizvoda ili usluga koje iz temelja mijenjaju njihovu osnovu prirodu.

Procjena se svakako mora ponoviti prilikom promjene usluge koja se nudi ili po nalogu inspektora, a najmanje svakih 5 godina. U slučaju odstupanja od zahtjeva pristupačnosti na temelju provedene procjene, svi poduzetnici osim mikrosubjekata malog gospodarstva obvezni su o tome obavijestiti nadležno tijelo države članice u kojoj se proizvod stavlja na tržište ili gdje se pruža usluga.

Zaključak

Direktiva je donesena kao odgovor na činjenicu da velik broj Europljana živi s nekim oblikom invaliditeta, pri čemu različiti nacionalni zahtjevi za pristupačnost proizvoda i usluga predstavljaju prepreku slobodnom kretanju roba i usluga unutar EU. Zakon, kao rezultat implementacije Direktive bez sadržajnih izmjena, doprinosi ujednačavanju pravila pristupačnosti na razini cijele Europske unije.

U ovoj smo objavi vrlo kratko saželi osnovno o Zakonu za uvod i lakše snalaženje unovoj regulativi. Ako ste zainteresirani za dodatne informacije i detaljan pregled specifično za Vaše poslovanje ili imate bilo kakva pitanja, slobodno nam se obratite putem naše adrese elektroničke pošte