Europska komisija kaznila je Temu s 200 milijuna eura. No to otvara pitanje na koje njena odluka ne daje odgovor: što zapravo možete učiniti ako imate nesiguran punjač koji vam već leži u ladici?
Dana 28. svibnja 2026. Europska komisija izrekla je Temuu kaznu od 200 milijuna eura zbog kršenja Akta o digitalnim uslugama (DSA). Komisijini „tajni kupci" obavili su terenski posao: vrlo visok udio punjača koje su testirali nije prošao osnovnu sigurnosnu provjeru, a značajan broj igračaka za bebe nosio je srednji do visoki stupanj rizika — od kemikalija iznad dopuštenih granica do sitnih dijelova koji bi mogli ugušiti dijete. Poruka tržištu bila je nedvosmislena: regulatori su prestali tretirati poplavu nesigurnih proizvoda putem velikih internetskih platformi kao prihvatljivu cijenu jeftine i brze kupnje.
No kazna, koliko god visoka bila, ostavlja netaknutim jedan znatno manji i znatno osobniji problem. Provedba DSA-a odvija se na razini platforme — procjene rizika, transparentnost, sustavni mehanizmi zaštite. Ona ne čini ništa za potrošača koji je već raspakirao neispravan proizvod. Ovaj tekst ne govori o Temuovoj kazni niti o DSA-u u širem smislu. Govori o nečemu užem i neposrednijem: što vi, kao potrošač, zapravo možete učiniti kada vam se nesukladan ili nesiguran proizvod kupljen putem internetske platforme već nalazi u rukama.

Model izgrađen oko nekoga tko nije prisutan

‍
Komisija je pokrenula istragu protiv Temua u listopadu 2024., a potrošačka testiranja od tada daju nepovoljan rezultat: nađene su lava-lampe s realnim rizikom od strujnog udara te dječje kacige koje ne pružaju zaštitu od padova za koje su namijenjene.
Ovo nisu marketinške tvrdnje istrgnute iz konteksta – neovisna testiranja pokazala su da ti proizvodi fizički dospijevaju do potrošača u EU-u putem platforme (vidi izvješće BEUC-a o testiranju proizvoda iz 2025.). Roba se ne samo reklamira online, već i isporučuje.
Europski propisi o sigurnosti proizvoda nisu zamišljeni za ovakav model. Njihova arhitektura pretpostavlja specifičan, teritorijalno ukorijenjen model usklađenosti: prije nego što roba dospije na tržište Unije, identificirani gospodarski subjekt s poslovnim nastanom u EU-u preuzima odgovornost za sukladnost, označavanje, dokumentaciju i sljedivost. U relevantnom zakonodavstvu, taj subjekt je uvoznik – ključni element cijelog sustava i prva točka kontakta za provedbu propisa. Model funkcionira samo ako ta osoba postoji.

‍
Temuova rupa u zakonu

‍
Izravna trgovina prema potrošaču putem platformi tiho uklanja tu osobu iz slike. Kada se roba prodaje putem internetske platforme i šalje izravno iz treće zemlje potrošaču u EU, nijedan gospodarski subjekt s nastanom u EU nikada ne provjerava sukladnost niti preuzima odgovornost na razini uvoznika. Propisi i dalje pretpostavljaju da netko stoji na granici i provjerava robu. Sve češće – nitko ne stoji.
Temu je najočiglednji primjer. Pravno se određuje kao tržišna platforma, a ne kao trgovac ili uvoznik. Kupoprodaja se formalno sklapa između prodavatelja iz treće zemlje i potrošača u EU; Temu isporučuje digitalnu infrastrukturu, platne kanale i logistiku koji tu kupoprodaju omogućuju – ali ne, za vlastiti račun, i samu robu. Takva pravna klasifikacija nosi stvarnu pravnu težinu: kao "tek" platforma, Temu izbjegava obveze koje europski propisi o sigurnosti proizvoda nameću uvoznicima.
Ono od čega ne može pobjeći jest DSA. Članak 30. obvezuje internetske platforme da prikupe podatke o sljedivosti trgovaca prije nego im dopuste listanje robe: podatke o identitetu te izjavu trgovca o sukladnosti s propisima EU-a o sigurnosti proizvoda i zaštiti potrošača. To je smislena mjera transparentnosti, ali namjerno plitka: platforme nisu obvezne provjeriti jesu li te izjave o sukladnosti istinite ili proizvodi stvarno zadovoljavaju europske sigurnosne standarde. Temu ne provodi ocjene sukladnosti, ne nadzire proizvodnju i ne preuzima nikakvu odgovornost za sigurnost proizvoda. Otvara vrata tržištu EU-a, a da ne preuzima nikakav dio odgovornosti koji je s takvim pristupom tradicionalno išao ruku pod ruku.

‍
Troja vrata – i sva zaključana

‍
Na papiru, potrošač koji primi opasni proizvod ima tri linije obrane:

1. carinska tijela koja robu zadržavaju prije ulaska u slobodni promet;
2. nacionalna tijela za nadzor tržišta koja djeluju nakon što je roba već na tržištu; i
3. privatnopravni zahtjevi podneseni izravno protiv trgovca.
   Kad je riječ o platformskoj online prodaji izravno potrošačima, svaka opcija pokazuje se u stvarnosti mnogo slabijom nego što bi se reklo na prvi pogled.
   Carina je prva točka provjere i može zadržati puštanje robe u slobodni promet gdje se sumnja na nesukladnost – u teoriji. U praksi, sam obujam pošiljaka niske vrijednosti iz e-trgovine čini sustavnu inspekciju nemogućom. Kontrole su uglavnom dokumentarne i temeljene na riziku; ogromna većina pošiljaka prolazi bez ikakva otvaranja. A jednom kada roba uđe u slobodni promet, zadaća carine završava. Radi se o isključivo ex ante kontroli koja u ovom modelu trgovine redovito promašuje cilj.
   Nakon te točke odgovornost prelazi na nacionalna tijela za nadzor tržišta temeljem Uredbe (EU) 2019/1020, koja mogu blokirati nesukladan proizvod s tržišta, naložiti njegovo povlačenje, ograničiti njegovu upotrebu ili naložiti njegovo uništenje. U Hrvatskoj to je u nadležnosti Državnog inspektorata – sanitarnih inspektora za predmete opće uporabe. No ta se ovlast izvršava isključivo po službenoj dužnosti: tijelo samo, prema vlastitoj diskreciji, odlučuje hoće li djelovati. Potrošač nema procesni položaj: nema pravo prisiliti na postupanje, sudjelovati kao stranka niti pobijati odluku o nepostupanju.
   Privatnopravna zaštita još je slabija. Trgovci koji prodaju putem platformi tipično se nalaze u trećim zemljama, navode nepotpune identifikacijske podatke ili jednostavno prestaju odgovarati čim novac bude naplaćen. Čak i kada se trgovac može identificirati, pokretanje prekograničnog postupka zbog punjača vrijednog 9 eura nije realna opcija gotovo ni za koga. U praksi, obično se nema koga tužiti.

‍
Vidljivost bez odgovornosti

‍
Zbrojimo li sve troje, potrošač se nalazi u pravoj slijepoj ulici. Carina je već imala svoju jednu priliku i promašila. Tijela za nadzor tržišta možda će djelovati, ali potrošaču ne duguju ništa ako odluče ne djelovati. Privatnopravna zaštita pretpostavlja trgovca kojeg je moguće pronaći i koji vrijedi goniti – a upravo to u ovom modelu trgovine najčešće nedostaje. Sustav štiti javni interes u apstraktnom smislu, dok individualnom potrošaču ne ostavlja nikakvu mogućnost djelovanja kada je proizvod već na kuhinjskom stolu.
Ništa od ovoga nije zbog nedostatka regulatorne pažnje. Komisijini postupci protiv Temua, koji su postupno eskalirali, pokazuju jasnu volju za suočavanjem sa sustavnim rizicima koje stvaraju velike platforme, a provedba propisa vidljivo se zaoštrava. No zaoštravanje obveza na razini platformi samo po sebi ne premješta odgovornost za to je li pojedini proizvod siguran.
Za hrvatskog potrošača, ostaje jedna praktična mogućnost: prijaviti proizvod Državnom inspektoratu – i to ponavljati ako se isti rizik ne prestae javljati. To se može učiniti putem jednostavnog online obrasca, e-uslugom za prijavu nepravilnosti Državnom inspektoratu na gov.hr. Takva prijava može pridonijeti širim provedbenim mjerama, ali ne stvara individualno pravo na pravni lijek, istragu, pa čak ni odgovor. Zaštita potrošača ostaje, formalno, stvar javne provedbe propisa – a funkcionalno, stvar upravne diskrecije. Za sada, upozoravanje je jedina stvar koju svaki potrošač pouzdano može učiniti. Povrat novca ili popravak proizvoda i dalje ovise o sreći.

‍